Zašto ne razmišljamo, Bože moj? Zar smo samo obična tabula rasa na kojoj tolike godine ništa ispisale nisu?

Sakupljam utiske nakupljene u protekla 24 sata, a oni se gomilaju jedan po jedan, kao i emocije u meni. Tuga, bol, mržnja, bijes, trgaju se u meni, a trgaju i mene. Paraju dušu poput onog sačuvanog pisma, uokvirenog na zidu u tvornici. “Živjeti se mora, ali se ja nisam mogla vratiti ovdje. Sin, suprug i otac me proganjaju i u Tuzli u koju se jedva vratih. Moj sinko, ne znam kako, ali živim dan za danom.” reče mi nana, dok joj se suza spuštala niz naborani obraz. Pružih ruku da obrišem, a ona je primi i spusti u krilo. Držala me je čvrsto, jecajući kraj nišana svoga sina. Gledala je u polje puno bijelih spomenika, koji niču iz trave. Zamišljena, blijedog lica gledala je u masu koja se naguravala. Buku i graju koja se dizala. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da je tražila samo trenutak tišine, da jednom suzom i Fatihom oda počast sinu kojeg je prije tri godine ukopala, bez lobanje i lijeve noge. Zamislila se. Zamislih se i ja.

Kraj moje marame, prebačen vjetrom preko ramena, bacio je i mene nazad nekoliko sati, i to na čovjeka koji je par sati ranije dijelio komad hljeba sa mnom. Borac je, preživjeli. Dijelio je priču po ko zna koji put, i kaže da je svaki put sve teže i teže. “Ja sam preš’o sa sinom od nepunih 15 preko brda. 22 dana bez hrane. Čupali smo travu i jeli.” Mahinalno je posegao za travom na kojoj smo sjedili. “Danas ne ukopavam nikoga, ali sam ukopao tri brata i 4 bratića. Brat mi je radio ovdje, živio iznad fabrike, nije htio otići.” S nekom težinom su mu riječi prelazile preko usana. Živi sad u Ilijašu. I svaki Bajram, kao i svaki jedanaesti juli naziva selam svojoj rodbini i braći, moleći se za njihove duše, i zahvaljujući Bogu što je njegov sin živ. “35.-ti smo dan prešli na stranu naših, a 42.-i smo uspjeli pojesti nešto, bez straha da nam hrana i voda nisu zatrovane.” Dok je to govorio, djevojka se pokraj nas žalila kako je žuljaju cipele, on je okrenuo glavu da ne vidimo suze. Pomislio je isto što i ja sigurno, da je sretna što ima bilo šta na nogama, što sjedi u hladu, bez brige i straha da bi svakog trenutka njena glava i tijelo mogli poslužiti vojnicima ‘druge strane’ za kojekakve gadosti.  Gospodin pokraj mene, gospodin u pravom smislu te riječi, nije htio da vrijeđa,  niti u jednom trenutku nije rekao ružne riječi protiv njih, iako ga oni  ne čuju… Mada sam možda očekivala barem dozu mržnje, u njegovom glasu se osjetila samo nostalgija i bol. Nostalgija za gradom nekad punom mladosti, života, te osjećaj boli za braćom i njegovim najmilijim. A oni su njega nekoć čuli i nisu reagovali, niti su se smilovali trenutka nad njim, kao ni nad 8372 žrtve, nestale. Ukopane. One čije ostatke pokriva poljana prekrivena zelenilom. Svijet u tom trenutku kao da je stao.

Dvadeset dvije godine iza. Tutnjava kamiona, vriska žena, djece kada su bacali hljeb s prikolice. Rafali, mrtva tijela. Obješena, beživotna tijela izbodena ekserima, lelujala zrakom uz gromoglasan smijeh srpskih vojnika. Iz transa me budi glas. Slušam ali ne otvaram oči. “Dojili su ih tako, sinko. Zadajali od malena da mrze, eto šta je bilo. Smetalo samo što smo muslimani, što smo se molili svome Bogu. I nas su sinko učili ko je kakav. Ali vidiš žicu kojim su ih vezali, ostavili su ovdje da nas proganja i ona. Zar nije dovoljno što sam ih izgubila, nego mi još trljaju to na ranu.” U bunilu otvaram oči. Sparina, gomila ljudi sa kišobranima ispred fabrike, a ispred mene druga majka. Dvadeset članova uže i šire porodice je izgubila. “Ubio mi sina na pragu. Zaklao ga pred očima. Mene ostavio da patim.” Nije se ni ona vratila. Kaže ne može. Kćerka ju je odvela u Austriju, tu su i ostali. Dolazi svake godine.

Iz godine u godinu, hiljade ljudi prolaze pustošima. Kolona autobusa, automobila, motora pod prismotrom policije. Dolazi, u par sati obiđe ono što je ostalo od mjesta koje je prije kobne 1995.-te bilo mjesto puno života, i ode. Onda ostaje pustoš, vlati trave koje se lelujaju na povjetarcu, pokoji jecaj u tišini koja ostaje iza nas. I bol. Mnogo boli za životima koji su nestali? Danas se borimo za svakojaka prava. Žalimo se za svaku sitnicu. Ako nije po našem, nije nam teško napraviti problem. Zašto ne razmišljamo, Bože moj? Zar smo samo obična tabula rasa na kojoj tolike godine ništa ispisale nisu? Kažu homo sapiens, razuman čovjek, društveno biće? Gdje im je bila razumnost u danima pakla koji su priuštili? Gdje duša, srce? Ko mu dozvoli da zgazi dijete, drugom oštricom prereže vrat? A gdje tolika hrabrost da poriču isto? Zar smo zaista spali na to da pričamo o ovome samo u danima kada se isto desilo? Grijeh, i sramota. Sramota da majčine suze ne doživljava niko, ni onda kada naslage krvi izazovu mučninu u želucu.

Ipak, majčine suze su najteže. Proganjaju te. I ne nadaj se da te neće stići, hoće. Možda dok budeš gorio u Džehennemu, molit’ ćeš ih da te spase iste, ali ne, smijat’ će vam se. Kao što ste se vi smijali dok su njihove najmilije odvajali i govorili da će sve biti uredu. A nije bilo. Opet se budim, okrećem se. Mir, tišina i noć. Vraćam se svojoj kući, ostavljajući za sobom Srebrenicu, majke, šume i polja. Ostavljam ih, kao što i drugi to rade, po ko zna koji put, vraćajući se milim mojima. Moja je sreća sad velika, jer imam njih. A ko da utješi one koji su izgubili sve???

Tekst: Jasmina Đuliman

Ostatak fotografija sa jučerašnje dženaze pogledajte u našem ALBUMU– (FOTO: Jasmin Đuliman)

error: Content is protected !!