Opet će jedni trčati za kruhom, a drugi za hljebom | Prozorski Krug 767

Početak 90-ih godina prošlog stoljeća pamtim onoliko koliko ih može upamtiti dječak od, tada, nekih 10-ak godina. Pamtim zabrinutost roditelja i starijih ljudi u selu Lizoperci, nekih 20 kilometara od Prozora. Pamtim pucnjavu po selu, fijukanje metaka i jeku granata. Pamtim stari podrum jedne kamene kuće u koju su se slila djeca, žene i starije osobe. Pamtim ranjavanje mog prvog komšije, tada još ni punoljetnog dečka kome su doslovno kupili crijeva i koji se od tada nije najeo kako treba. Pamtim panično ukrcavanje na kamione i zbijeg prema Jablanici. Pamtim kako smo se poslije potucali po kojekakvim smještajima, od Jablanice do Konjica. Pamtim i dan kada su nam javili da je seoska džamija srušena a kasnije i da je cijelo selo spaljeno. Tada to nisam mogao razumjeti ali upamtio jesam.

U Prozoru živim i radim skoro 15 godina i nakupilo se svakojakih iskustava. Živo se sjećam različitih provokacija prilikom, recimo, dženaza. Provocirat se znalo i prilikom prolaska svadbenih povorki. U nekoliko navrata su lupana stakla na privatnoj imovini Bošnjaka, pa tako i par puta na kući u kojoj i danas stanujem. Uostalom, i sad mi je u živom sjećanju bomba koja je bačena pred džamiju uz koju stanujem sa svojom porodicom. Srećom, niko od porodice nije bio na hodniku. Da je bio, već bi vjerovatno počivao u miru Božijem jer su ulazna vrata izbušena gelerima bombe.

Poseban gušt bile su utakmice Hrvatske, nakon kojih su se pobjede slavile zajedničkim defileom, pjevanjem i provokacijama na račun „balija“. Vremenom je to jenjavalo, da bi se, potom, i Bošnjaci trznuli pa počeli slaviti pobjede Bosne i Hercegovine zajedničkim marširanjem i kruženjem automobila po gradu. Vremenom su i jedni i drugi prestali pa se danas ne slavi ničija pobjeda, barem ne onako pompezno i provokativno kao ranije.

Samo naizgled običan dan

Jedna utakmica se izdvaja. Jasno, riječ je o kultnom okršaju Hrvatske i Turske na evropskom prvenstvu prije skoro 10 godina. Atmosfera se podgrijavala danima prije utakmice, a tog dana, bio je petak, u Prozoru su osvanule brojne novinarske ekipe. Čak su bili i u džamiji i slušali imamovu hutbu. Obzirom da sam imam bio ja, ostao sam u čudu kada sam dan nakon toga po novinama čitao kako sam panično pozivao Bošnjake da se zatvore u svoje kuće i da ne izlaze dok ne prođe „nepogoda“. A bilo je baš suprotno. Ljudima sam sugerisao da ostanu dostojanstveni i da ne nasjedaju na eventualne provokacije, pa nek pobjedi bolji. Zamolio sam ih da se ponašaju kao da se ne dešava ništa specijalno, i to je to. I dok je Hrvatska slavila pobjedu, Turska se digla iz pepela i ukrala susjedima slavlje. Tako se, umjesto očekivanih incidenata i ne znam čega sve još, u Prozoru te noći desilo – ništa. Osvanuo je novi dan i sve je krenulo svojim tokom.

Na dan izricanja presude „šestorci“, u Prozoru je osvanuo naizgled običan dan. Samo naizgled običan. Prozor je ionako pust grad. Tog jutra je izgledao još pustije. Novinara nije bilo ni na mapi. Uostalom, ovdje se već odavno ne dolazi nego odlazi. Značajan broj ljudi, što Bošnjaka, što Hrvata, uzeo je slobodan dan, kako bi, valjda, u miru pratili i odgledali drugostepenu i konačnu presudu Prliću i ostalima. Svi su se trudili da se ponašaju normalno, kao da se ništa ne dešava, ali se iz aviona moglo vidjeti da nije tako. Nakon što je presuda, uz sve ono što se usput dešavalo, napokon iščitana, grad je nastavio da funkcioniše.

Očekivano, na jednoj strani ogorčenje a na drugoj umjereno zadovoljstvo.

‘Muslimanski’ fratri

Malo ko je bio raspoložen da komentariše, barem ne javno. Razgovaram sa fratrom, fra Matom Topićem. S njegovim stavom se ne slažu ni mnogi katolici ali ga on ponavlja. Herceg-Bosna je, kaže, bio neizvodiv projekat koga su forsirali Hercegovački Hrvati a u koga se nikako nisu mogli uklopiti Hrvati iz srednje Bosne, Posavine i drugih krajeva Bosne i Hercegovine. Zbog takvog stava je, priznaje, povremeno na meti kritika pa se on i oni koji misle poput njega etiketiraju kao „muslimanski“ ili „partizanski“ fratri ali ga to ne dotiče i stav neće promijeniti. Presudu nije želio komentarisati jer, kaže, odavno nema povjerenja u ljudske sudove koji nerijetko znaju biti pod spregom različitih interesa i lobija. „Uostalom, ja nisam bio vojnik nego sam cijelo vrijeme u fratarskom habitu. To mi je poslanje a krajnji sud je Božiji“, veli na kraju fra Mato.

Srećem i jednog prijatelja za koga znam da je na svojoj koži debelo osjetio šta znači patnja, tortura i gubitak. U najljepšim godinama svog života izgubio je gotovo sve. Ostala mu je jedino jaka volja za životom koja mu je dala snage da se uspravi i krene dalje. Zasnovao je porodicu, dobio djecu i vrlo je vrijedan član lokalne zajednice.

Na pitanje kako je doživio presudu, najprije sliježe ramenima pa dodaje: „Da ti pravo kažem, da su im dali milion a ne 111 godina, meni to moje najmilije neće vratititi, tako da mi s te strane presuda nije nikakva satisfakcija. Ako ćemo o satisfakciji, onda moram reći još nešto. U Prozoru se još uvijek ne zna za 50 Bošnjaka koji se vode kao nestali i za čijim kostima tragamo. Lično, bila bi mi veća utjeha da ih pronađemo i pokopamo kako dolikuje od bilo kakve presude.  S druge strane, jako je važna ova presuda. Neka se jednom zvanično zna kako stoje stvari i neka se historija prema tome određuje. Narod kao narod, koji god bio, nije i ne može nositi kolektivnu krivicu. Zna se uvijek ko planira i naređuje. Prema tome, neka odgovara i snosi krivicu. Isto je i sa tadašnjim državnim vrhom Hrvatske. Žao mi je što se i u slučaju Srbije sud nije očitovao na ovakav način jer je itekako imao argumenata“, završava svoj komentar.

Molitva za osmomjesečnu bebu

Pravim još koji krug po gradu. Ne vidim ništa neobično. Zapravo, vidim već odavno. Kako godine prolaze, Prozor sve više podsjeća na uklete gradiće iz filmova koje je poharala neka kuga. Ulice puste, kafići gotovo prazni a slučajni prolaznici prava rijetkost.

Tek na radiju čujem da će se kod spomen obilježja stradalim braniteljima u Prozoru te noći paliti svijeće. Nema mi druge nego da krenem do šehidskog mezarja i proučim Fatihu nevinim dušama. Među njima ima i jedna posebna. To je Haris Pilav. Bio je beba od osam mjeseci života. Njegova majka Šemsa držala ga je u naramku kada je pred njih iskočio monstrum i oboje ih pokosio rafalom. Šta je beba kome mogla nauditi, nikada mi neće biti jasno.

Neka im Bog podari vječni oprost i milost, i Harisu i majci mu Šemsi, i neka On presudi: On je Sudija najpravedniji!

A već za koji dan sve će se vratiti u svoju kolotečinu. Jedni će trčati trbuhom za kruhom a drugi za hljebom. Nažalost, sve značajniji broj i jednih i drugih vrebaće prvu priliku da ode ili barem dobije poziv iz njemačke, austrijske ili slovenske ambasade i da se otisne dalje.

Tekst pisao: Safet ef. Pozder

Izvor: Al Jazeera

error: Content is protected !!