Predizborne hutbe – RAPORT IZ PROVINCIJE | Prozorski Krug 767

Čini mi se da ovih dana olahko i bez razloga gubimo jedni druge. Olahko se odričemo rodbine i komšija samo zato što ne misle kao mi ili zato što nisu na našoj strani. Rodbina i komšije dvije su svetinje u našem islamu.
Allahov Poslanik, a.s., kazao je: „Nema grijeha za koji je preče da se počinilac kazni još na ovom svijetu od nasilja i kidanja rodbinskih veza.“

Olahko smo nasilni i olahko otpisujemo najbližu rodbinu, a hadis nas upozorava da, ako tako budemo radili, još za života možemo očekivati tešku kaznu; o budućem svijetu da i ne govorimo.

Džabir ibn Abdullah kaže: Allahov Poslanik nas je savjetovao ovako: „Muslimani bojte se Allaha i pazite svoju rodbinu jer ni za šta čovjek neće biti brže nagrađen kao za pažnju prema svojoj rodbini; čuvajte se da nekome ne učinite nepravdu jer ni zašta ne stiže brža kazna kao za nepravdu; čuvajte se neposlušnosti prema roditeljima jer neće osjetiti ni mirisa džennetskog onaj ko je neposlušan roditeljima i ko kida rodbinske veze!“

Ebu Zerr, r.a., kaže da mu ja Allahov Poslanik preporučio sedam savjeta: da voli siromahe i druži se s njima, da se ne ugleda na bogatije i zdravije, da pazi rodbinu makar ga i uznemiravala, da govori istinu makar bila i gorka, da se zbog istine ne boji ničijeg prijekora, da od ljudi bez potrebe ne traži ništa i da često izgovara La havle ve la kuvvete illa billah.

Dakle, računica je jasna: hoćeš brzu i sigurnu nagradu – pazi rodbinu; hoćeš li sigurnu i ekspresnu kaznu – kidaj rodbinske veze! Do tebe je!

Druga svetinja jeste komšiluk. Muhammed, a.s., ponavljao bi svoje riječi više puta samo kada bi u pitanju bilo nešto vrlo ozbiljno. Tako je rekao: „Tako mi Allaha, ne vjeruje, tako mi Allaha, ne vjeruje, tako mi Allaha, ne vjeruje onaj od čijeg ezijeta nije siguran njegov komšija.“

Drugim riječima: fin si, pobožan si, klanjaš, postiš, pomažeš sirotinji…, ali ako ezijetiš komšiju, ako ga od tebe boli glava pa mu ni „Caffetin“ ne pomaže, ako nije rahat od tvog jezika i ruku – sve ti je uzalud, a, evo, Poslanik se tri puta kune da je to tako.

Poslanik je se zakleo tako, a Allah Uzvišeni u Kur’anu je naredio: „Allahu se klanjajte i nikoga Mu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobro činite, i rodbini, i siročadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljnjim, i putniku namjerniku… Allah zaista ne voli one koji se hvale i ohole.“ (Nisa, 36)

Prema mišljenju velikog broja islamskih učenjaka, među kojima su Šafija i Ahmed, komšiluk čini četrdeset kuća u svim pravcima od tvoje kuće.

Primjetno je da ovih dana i sedmica, iz aviona se to vidi, rodbina puca po svim šavovima, a i komšiluk se skoro kroz nišan gleda. Zašto?

Zbog famoznog 2. oktobra, iliti listopada! Kao da života poslije te nedjelje nema. A ima! Rodbina će i poslije toga biti rodbina. Komšija će i dalje biti komšija.

Onaj ko to još nije shvatio, hem se može nadati brzoj Božijoj kazni, hem neće osjetiti ni džennetskog mirisa, hem će ga njegov namaz – ako klanja – i dalje po glavi lupati pa će opet biti i nervozan k’o barut zapaljiv.

Zato, ne treba biti u tom kolu, treba paziti rodbinu i komšije, halaliti i halal zatražiti jer će 2.oktobra lišće svakako opadati, ali ako padnemo kao ljudi, ako padnemo kao muslimani, ako padne naš ugled kod Allaha, nema tog čovjeka, nema te fotelje i nema tih para koje taj ugled mogu vratiti.

***

Prethodno napisano dio je moje hutbe koju sam održao otprilike prije dvije godine, pred tadašnje lokalne izbore, za koje sam svim srcem želio da što prije prođu jer, lokalno gledano, tako negativne atmosfere i prljave kampanje odavno nisam bio upamtio. Zapravo, kampanja kao kampanja nije se ništa razlikovala od drugih. Ono što je bilo drukčije, a do tada to nisam uočavao u tolikoj mjeri, jeste žar s kojim su se politički oponenti i takmaci upustili u predizbornu arenu. Naprosto sam imao dojam da postoje samo dva moguća ishoda: ili će poslije izbora napokon poteći med i mlijeko pa će svi živjeti sredno i bezbrižno do kraja života, ili života i neće biti nakon tog famoznog dana. Jasno, nije se desilo ni jedni ni drugo, ali se usput desilo nešto treće: pukla su brojna prijateljstva, pokidane su mnoge rodbinske veze, do jučer mili ahbabi počeli su se gledati preko oka, komšiluk se raspršio i rasparao po mnogim šavovima. Ukratko, gledano lokalno, od sebe smo napravili faširano meso, a stvarnog pobjednika zapravo i nije bilo.

Inače, izbori i silne predizborne kampanje, čini mi se, svugdje, a posebno u manjim sredinama, doživljavaju se na poseban način. Kao imam, po nepisanom sam pravilu pod posebnom prismotrom: šta ću kazati, na čiji ću predizborni skup otići, kakve ću boje majicu obući, s kim ću kahvu popiti – gleda se baš sve. Iskreno, nekada me takva pozicija doslovno smarala. S vremenom sam se svikao i donekle drznuo, te stvari ne uzimam do kraja k srcu. Shvatio sam da ljudi nerjetko hutbu razumijevaju onako kako žele i kako im u datom trenutku odgovara. Ponekad se, slušajući komentiranje svoje hutbe, zapitam da li smo ja i oni koji ju komentiraju bili na istoj džumi, premda znam da jesmo. Katkad se iznenadim koliko smo spremni i vješti stvari izvlačiti iz konteksta i komentirati samo ono što nam (ne) odgovara. No, dobro.

Moje džematlije pretežnog su mišljenja da su moje hutbe aktuelne, zanimljive i poučne, što me veseli i tjera da ustrajem i budem još bolji. Pred izbore, obično na džumi koja prethodi, džematlije iščekuju da im ponudim savjet u tom smislu. To, po dosadašnjoj praksi, i činim. Dugo sam bio uvjeren da to kod njih i nema presudan značaj. Ipak, kada su me određeni politički subjekti (premda ova sintagma u kontekstu pojedinih ljudi zvuči krajnje besmisleno i obezvrijeđeno) zamolili da budem neutralan, odnosno da šutim, shvatio sam koliko je sati. Jedan je otišao tako daleko da me je uvjeravao da mi može dati sve osim zdravlja ako bih ja, zauzvrat, ostao po strani. Zgrozio sam se. Razgovarajući sa svojim džematlijama i osluškujući njihove reakcije, kod njih uglavnom nailazim na dva polarizirana stava. Jedni mi otvoreno sugeriraju da je krajnje vrijeme da im ja kažem šta im je činiti (za koga glasati) i da se time stavi tačka na cijelu priču. Drugi, opet, i na sam spomen izbora poskoče i negoduju pitajući: „Otkud da hodža priča o politici?“

Prvima apsolutno ne mogu udovoljiti jer bi to u svakom slučaju bilo ponižavajuće i degradirajuće, te bi se kosilo s principom slobodnog i svjesnog odlučivanja. Drugima ljubazno pojasnim da su imami uvijek bili dio svog naroda, s njima dijelili i dobro i loše, bili uz njih u svim situacijama, borili se, ginuli, provodili i još provode noći s našim hrabrim povratnicima po manjem entitetu. Koga baš zanima kako to izgleda, neka ode jednu večer prenoćiti, recimo, u Gacku i sve će mu se samo kazati. Informacije radi, moj vrijedni kolega, imam, godinama sa svojom porodicom zanoći upravo ondje gdje, osim njih, nema nijednog Bošnjaka. Osporiti pravo njemu, i njemu sličnima – a ima nas, hvala Allahu – da govore u interesu svog naroda, e to neće moći. A šta to imami govore? Lično sam održao šest ili sedam hutbi (u isto toliko predizbornih ciklusa) na ovu temu. Pročitao sam i poslušao veliki broj hutbi, posebno onih koje su kazivale uvažene reisul-uleme, i nigdje nisam našao nijedne riječi kojom se direktno agitira za bilo koju političku opciju, poput Stranke demokratske akcije, kako nam se to obično pripisuje. To što su neki u posve uopćenim, aktuelnim i životnim porukama hutbi pronađu, to je već drugi par cipela. To me podsjeti na slučaj koji kaže da je imam držao hutbu o alkoholu i pogubnosti tog zla. Dok je izlazio iz džamije, prišao mu čovjek kojem je „čašica“ bila izuzetno draga i ustvrdio: „Tako mi Boga, efendija, ti si sve ono meni govorio!“

Iščitamo li posljednju hutbu reisul-uleme posvećenu izborima, jasno ćemo uočiti ovo o čemu govorim. Zar nije neophodno skrenuti pažnju na pogubnost trgovanja svojim glasom? Zar nije neophodno skrenuti pažnju na moralne, intelektualne i druge kvalitete kao presudne odlike ljudi kojima treba dati povjerenje? Zar nije neophodno podsjetiti da značajniji rezultat ne može polučiti pojedinac kao solo igrač nego da je za takvo nešto neophodan jak sistem u kojem su pojedinci samo dijelovi zajedničkog projekta? (Namah se sjedim kada je neke godine jedan gospodin bio kandidat za mandatara Vlade FBiH. Držao je srceparajući govor pred zastupnicima, nakitivši ga svakojakim stavkama i planovima. Sve je izgledalo impozantno. Ipak, ohladio ga je jedan od zastupnika koji mu je, onako s neba pa u rebra, otvoreno rekao: „Dragi gospodine, možeš ti nama čitati i Bibliju, ali je tvoj problem opet isti – nemaš dovoljno ruku!“) Zar je grijeh pozvati ljude da budu društveno odgovorni i glasaju po svojoj savjesti? Zar nije nasušna potreba podsjetiti nas na činjenicu da smo još u svetom mjesecu muharremu, u kojem je, po slovu Kur’ana, zabranjeno ispoljavati međusobnu mržnju u neprijateljstvo?

Sve su to ne samo potrebe nego i prijeke obaveze svakog svjesnog i dobronamjernog imama i o svemu tome će, nadam se, svaki imam obavezno progovoriti jer je obaveza na zlo i nepravdu reagirati. Konačno, i dio moje hutbe s početka teksta jasno govori na što sam, kao imam, imao potrebu i obavezu ukazati.

Možda će biti onih koji će i ovo shvatiti kao piskaranje nekog hodže iz provincije. Ni to me ne bi iznenadilo jer sam se imao priliku susretati i s visokorangiranim političarima od kojih me je jedan, čuvši da sam iz Prozora, pitao: „Šta ima tamo, u Livanjskom kantonu?“ Da je ikada barem pogledao kartu, znao bi da Prozor zaista jeste blizu Livna, ali je ipak dio Hercegovačko-neretvanskog kantona. Pa dobro, s obzirom na to da smo tu negdje, nije mnogo ni fulio. Naravno, nisam ga nikada vidio ni blizu svoje općine.

Možda će nekoga zanimati koga sam, ipak vidio. Do momenta pisanja ovog teksta (otprilike sedam dana pred izbore) u Prozor su svoj dolazak najavljivali gotovo svi koji imaju aspiracije ka glasovima Bošnjaka.

  1. Hadžikadić bio je još uz ramazan na jednom iftaru. Budući da tada gotovo niko nije znao ni ko je on, to se, faktički, i ne računa.
  2. Radončić najavio je pa otkazao svoj dolazak.
  3. Bećirović također je najavio svoj dolazak i druženje s ljudima u gradskom parku. Došao je tek njegov stranački predsjednik i prošetao po gradu.
  4. Šepić je bio, ali se o njegovom dolasku i boravku čulo tek po fotografijama na društvenim mrežama.

Š. Džaferović je bio, posjetio svoju stranku, posjetio šehidsko mezarje, posjetio Islamsku zajednicu, razgovarao s mojim kolegom (ja sam u to vrijeme bio na hadžu) i klanjao podne u Čaršijskoj džamiji.

Komšić Ž. je … Pardon, on ne računa na bošnjačke glasove.
Ma, hajte, molim vas!

 

Tekst: Safet Pozder

10 thoughts on “Predizborne hutbe – RAPORT IZ PROVINCIJE | Prozorski Krug 767

Comments are closed.

Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial
error: Content is protected !!