Da se nikada ne zaboravi i nikada, nikome i nigdje ne ponovi Crni Vrh!

Ne. Toga dana ja nisam bila tu. Tog kobnog dana moja mala duša još nije ni postala. Još nije upoznala čari, niti mane ovog opasnog svijeta. Ni slutila nisam da ću jednoga dana sjediti na sećiji kraj svog babe i slušati crne priče. I nekad mi nije bilo jasno zašto ih slušam, pa pobogu, prošlo je. Ali, historija može da se ponovi. Nažalost. Na njegov poziv rado sjedoh, spremna da saslušam još jednu užasnu priču, da zapamtim još jedan kobni datum. Ne zapamtih ja sve što mi ispriča, ali sjećam se najbitnijeg. 31.07.1993 godina. Vojska, zarobljenici, 54 muškarca bijaše odvedena na jedan kraći put. Ali na put bez povratka. Osuđeni da sami otkoračaju u svoju smrt. Bolnu smrt. Živi štit. Crni vrh. Vrh, jer je njihova smrt bila tako blizu, a ipak tako nedostižna. Crni pak jer na njemu 23 insana izgubiše svoje živote. Ne odupirući se previše. Znali su oni da neko mora svoj život ostaviti tu. Spasilo se ipak njih veći broj, ali ne uspješe i onih 23. Njih toliki broj znalo je da ostavlja iza sebe svoju porodicu, svoje najmilije, ali ginuli su da bi iza sebe ostavili mir. Ginuli su za generacije poslije njih, ne žaleći što oni ne proživješe. Ginuli su da bi nama sada bilo dobro. A mi ne želimo čak ni da saslušamo. Ne želimo da znamo šta se tada desilo, jer sada mirno živimo, ne tiče nas se. A svjesni smo mi toga. Itekako svjesni. Moje generacije dovoljno su zrele da razumiju, ali ne žele da slušaju. Uživaju svaki dan u miru i tišini, svaki baš kao i na taj kobni dan.

Zapitamo li se kad kako je njihovim porodicama na taj dan. Nije prijatelju kao i svaki drugi sigurno. Istina, boli njih svaki dan, no zaboli najviše kada dođe dan kad izgubiše svoje kraljeve. Dadoše oni njih da bi sad svi bili sretni. Ne bijaše oni šktri, pa čak ni života svojih najmilijih. Jesmo li mi danas škrti prijatelju? Stidimo li se? Pitamo li se ikada da li je ovo ono za šta se šehidi izboriše? Da li je ovo ono što nam u emanet ostaviše. ZABORAV. I ništa više nismo u stanju da uzvratimo osim toga. Njima to ne treba. Oni časno odoše na svoja vječna prebivališta. A gdje ćemo mi Bošnjo? Gdje ćemo ja i ti? Gdje će naša djeca koju ne naučismo historiji,gdje odlaze oni koji zaborave nečiji trud? Ja ću ti reći, Bošnjo! Mi ćemo da prođemo isto.Mi ćemo da branimo Bosnu,kao što je odbraniše naši najmiliji te užasne ratne godine.Ali mi možda nećemo uspjeti.Nećemo uspjeti jer nismo htjeli da svjedočimo.Nećemo uspjeti jer sami sebe činimo nejakima. A mogli smo živjeti u miru. I ja i ti, i svi naši prijatelji, Bošnjo. Mogli smo! I još nije kasno da se osvjestimo. Najmanje što možemo da uradimo jeste da na ovaj kobni datum ustanemo i pričamo. Da svjedočimo pobjedu. Da se divimo odbrani. Da odamo počast onima koji su to najviše zaslužili. Ne dopusti Bošnjo da tvoje dijete danas ode na muziku neke estradne zvijezde dok jedna majka u ćošku stare kuće sjedi držeći u ruci sliku svoga sina i plače. Ne dopusti da ti dijete prkosno uživa u blagodatima koje ima ne sjećajući se ko mu je to omogućio.Ne dopusti da se uvrijedi jedna curica što se danas prisjeća svog babe, dok njeni vršnjaci pakosno zaboravljaju.

Ne dopusti da se zaboravi. Podsjećaj, Bošnjo!

TEKST: Elda Selimhodžić

Potsjećamo Vas da će se u skladu sa prošlogodišnjim dogovorom između predstavnika Bošnjačkih udruženja proisteklih iz rata općine Prozor (Udruženje porodica šehida i poginulih boraca, Udruženje logoraša, Udruženje ratnih vojnih invalida, Udruženje porodica zarobljenih i nestalih Bošnjaka “92.-95” Prozor, JOB Prozor) i Udruženja građana Bolja Budućnost Privor, tradicionalni pohod na Crni Vrh održati u nedjelju, 6.8.2017.godine, pod nazivom „Pohod na Crni vrh – Marš mira, marš slobode“.