Zvali su je žuta…

Zvali su je Žuta, iako nikome nikada nije bilo jasno porijeklo tog nadimka. Imala je zagasito crnu kovrdžavu kosu. Ispod gustih i gotovo sastavljenih obrva piljila su dva krupna i uvijek vedra oka. Pokraj gornje usne, s lijeve strane, imala je oveći mladež. Ionako punačno i jedro lice dodatno bi popunjavao pitom osmijeh. Muškobanjast hod potiskivao je i ono malo ženstvenosti koju je u sebi nosila.

Ipak, Žutu su svi, bez izuzetka, voljeli, a to je u selima teško postići. Ni radost ni žalost nisu mogli proći bez nje. Na svadbama ili kakvim drugim veseljima vješto i okretno bi posluživala goste, časteći ih svojim neizostavnim osmijehom. U vrijeme dženaza, kada bi se komšiluk i rodbina okupili kod ožalošćenih, Žuta bi obazrivo raznosila fildžane kahve i šerbe, pazeći da nikom ništa ne usfali. Samo bi tada ukrotila osmijeh i izgledala ozbiljno.

Ako bi se kakvo starije čeljade u selu razboljelo, nije joj bilo mrsko hizmetiti, pa ako ustreba i konačiti kod haste, sve dok mu ne krene nabolje. Iz grada bi, po običaju, uvijek tegarila pune kese: nekom hljeba, nekom voća, tablete, sirupe i sve što bi kome po selu trebalo.

Nije se udavala iako joj je davno bilo vrijeme. A i prilika je bilo. Ašikovala je s nekoliko momaka. Najviše se činilo da će poći za Ibru koji joj je redovno dolazio. Cijelo je selo strepilo. Hoće li se to i njihova Žuta ipak udati? Ona bi vjerovatno i pošla za Ibru, ali je imala staru majku o kojoj se brinula. Tako mu je i kazala. Neće ona za njega i ni za koga drugog poći sve dok joj je majke žive. Momak mislio da će Žuta promijeniti mišljenje, ali kad je vidio da vrag šalu nosi, digao ruke.

Kroz koju godinu umrije i Zlata. Žuta je ostala sama. Nadala se opet svom Ibri. Poslije se nadala nekom drugom, bilo kome. Najposlije se prestala nadati, a selo – uh, kako samo zlobno može biti to selo! – odahnulo.

“Jadnica!”, govorili bi za njom. “A, bogami bi se usrećio svaki ko je odvede. Ali, eto, valjda joj nije sudbine!”

S vremenom su joj obrazi splasnuli, a oči izgubile nekadašnju živost. I dalje kovrdžavu kosu prošarale su sijede vlasi. Opet bi krupnim i brzim korakom prolazila kroz selo.

“E, moja Žuta, da si se navakat udala, sad bi za unucima letala”, dobacili bi joj.

“A kakve sam sreće, sigurno bi mi kakav hajvan zapao”, smješkala bi se.

“Šta fali, draga, pa evo i ja sam ti dva’es godina za hajvanom?! Je l’ de, Kemo?”

Svi bi prasnuli u smijeh.

Godine su prolazile kao da gone jedna drugu. Žuta je zbavila nekoliko ovaca i vrijeme je uglavnom provodila po njivama oko sela.

“Znala sam ja da će meni hajvan zapasti”, govorila bi.

U selu je sve rjeđe viđana. Kući bi tek prenoćila, s prvom bi zorom ovce progonila, a uz mrkli mrak se vraćala. Ako bi je ko slučajno i sreo, jedva da je progovarala.

Jednog jutra pronese se haber da sa Žutom nešto nije u redu. Niko je nije vidio već nekoliko dana, a i kuća joj je stalno zaključana. Skupili se ljudi pa odvalili vrata. Nije je bilo. Prevrnuli cijelu kuću, ali od nje ni traga. Rasporedili se oko sela i tražili. Zavirili u svaki grm i prošli svakim puteljkom, ali ništa. Tražili je neko vrijeme i odustali.

Prošlo je od toga i cijelih godinu ili dvije, kad u selo bahnuše nekakva bijesna kola. Svi su izvirivali dumajući ko bi to mogao biti. Ima nekoliko ljudi iz sela što su davno zamakli za Njemačku i Švicarsku. Dođu povremeno i dovezu nova kola, ali ovakva prije nisu dolazila.

Na guvnu, nasred sela, već se sakupilo dosta znatiželjnih. Zatamnjena stakla nisu dala da se odmah vidi o kome je riječ. Najprije je izišao stariji, prosijed čovjek. Obišao je oko kola i otvorio suprotna vrata.

Svi su ostali zabezeknuti.

Elegantno i odvažno, iz kola je iskoračila Žuta. Nije to bila ista ona žena kakvu su pamtili i sedmicama tražili oko sela. Pred njima je stajala neka nova Žuta, sada žena u elegantnoj odjeći, našminkana i dotjerana kao da je u svatove pošla.

“Šta je, mislili ste me se tako lahko kutarisati?! E, pa, neće moći”, smješkala se i grlila sa seoskim ženama.

“Pa, bona Žuta, šta ti bi? Sve smo pridigli, a ti kao da si u zemlju propala!”

Sve im je ispričala.

Čuvala je ovce i dumala. U neka doba prišao joj je ostariji muškarac koga je odmah po glasu poznala. Bio je to njen Ibro. Čim ga je ostavila, zamakao je za Njemačku. Ondje se dobro snašao i, pošto je veterinar, fino radio i penziju zaradio, a vazda na nju mislio. Sjeo u kola i krenuo da je vidi, pa šta Bog dadne.

“Malo ćemo, akobogda, ove kućice renovirati, i eto mene. Nećete se vi Žute lahko kutarisati, rekla sam ja vama.”

“A i ti, baš k’o što si vazda govorila, opet za hajvana. Mislim, čovjek ti oko hajvana devri, pa tako”, viknu neko.

“Mora neko i o hajvanu brinuti”, smijala se Žuta.

“Ma nek’ si ti nama živa i zdrava, pa kako god!”