BILO JEDNOM U ŠAMU | Prozorski Krug 767

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni 

Sada već davne 1997. godine bio sam u prilici da nekoliko mjeseci provedem u Siriji, odnosno njenom glavnom gradu Damasku. Za to su postojala i dva konkretna razloga: usavršavanje arapskog jezika i hifz Kur’ana. Bilo je to lijepo i nezaboravno vrijeme koje je zauvijek u mom sjećanju uklesalo jednako tako lijepe i nezaboravne uspomene. Prvobitno je bilo zamišljeno da to bude prvi u nizu mojih odlazaka u Damask, ali se kasnije ispostavilo da je to ipak bio prvi i za sada posljednji boravak u ovoj lijepoj zemlji. Hoće li ih biti još, to samo Bog zna. Ono što znam i ja jeste to da svim srcem volim Siriju i njen dobri narod.

Za razliku od nekih drugih arapskih metropola, Damask mi se posebno dopao jer je plijenio svojom ljepotom i čistoćom. Ljudi su bili iznimno prijatni i susretljivi. Voljeli su Bosnu na poseban način. Želim kroz nekoliko redaka da izdvojim tri detalja kojih se rado sjećam i koji govore sami za sebe.

Stanovao sam u kvartu koji se zove Mezza Džebel. Uglavnom sam koristio uobičajeni taksi. Hiljade kombija jurilo je ulicama Damaska i bilo je dovoljno prepoznati onaj s natpisom vašeg kvarta, podići ruku i on je već tu. Ostatak je bio lagan; sjednete, vozite se do svog odredišta i ondje gdje vam je najpodesnije da se iskrcate doviknete šoferu: “Nezzil hina”, i to je to. Kad ste novi u takvoj sredini i kad je vaše poznavanje jezika oskudno, ovakva je pogodnost pri vožnji gradom, malo je reći, idealna.

Dok sam se jedne prilike vraćao u stan, nesmotreno sam zaustavio taksi na kojem je pisalo “Mezza Filat”. Neko vrijeme nisam bio ni svjestan svoje greške. Međutim, čim smo zašli u ulice koje nisam poznavao, bilo je jasno o čemu je riječ. Rekao bih ja vozaču da stane, ali ništa ne bih postigao jer je već kasno. Objasnio bih mu da sam profulio taksi i da je trebalo da sjednem u drugi. Rekao bih mu svašta nešta, ali jednostavno nisam umio.

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu i šetao bezidejno. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i vrlo ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni. Uskoro je naručio vozilo koje me “namjenski” odvezlo u moj kvart. Stražar mi je na polasku dugo mahao. U njegovim toplim očima vidio sam majku koja maše svom čedu pri polasku na dug put.

Drugom zgodom želio sam iskoristiti svoj boravak u Damasku i, kao mladi i dokazivanja željni član redakcije Zemzema, napraviti neku vrstu ekskluzive. Plan je bio da razgovaram s nekim od imama čuvene Emevijske džamije. Usputni prijatelj Mebruk, prevodilac mog tadašnjeg arapskog na arapski, vrlo prijatan mladić porijeklom odnekud iz Magreba, uložio je veliki napor na tom putu, ali se do imama jednostavno nije moglo doći. Zajedno smo vrebali svoju priliku i pred ulazima u džamiju prežali “žrtvu”. Bez uspjeha. Ne bih želio da neko razumije kako ti ljudi nisu htjeli razgovarati. Naprotiv, po pravilu ih je na ulazu u džamiju, a i poslije, čekala velika masa ljudi, tako da je do njih bilo vrlo teško doći.

Ipak, jedne prilike nam se posrećilo pa smo jednom od imama predočili našu želju. Nije nam odgovorio naprvu, ali je čarobna riječ Bosna i ovdje odigrala svoje. Već smo nakon nekoliko trenutaka sjedili zajedno u imamovom uredu. Razgovarali smo gotovo dva sahata. Koliko god sam se trudio da dobijem odgovore na svoja pitanja, jednako toliko sam morao kazivati i o svojoj zemlji o kojoj me imam s velikim zanimanjem propitkivao. Izišao sam s čudnim osjećajem da je, zapravo, on intervjuirao mene, a ne ja njega. Sreo sam ga još nekoliko puta i uvijek se ljubazno selamio, izdvajajući me iz mase i ćaskajući o mojoj Bosni i usput nudeći svoju pomoć ako mi nešto treba. Čak smo se i fotografirali. S vremenom sam zagubio fotografiju, ali ne i uvjerenje da je taj čovjek istinski volio moju zemlju.

Treći je detalj, možda, ponajmanje upadljiv, ali je meni ostao najupečatljiviji i s najjačim dojmom. Naime, hifz sam polagao kod šejha koji se zvao Jasin. Vrlo zanimljiva i neobična ličnost. Pored silnog znanja i ponuda s različitih univerziteta i katedri, šejh Jasin odlučio se za posve miran i neupadljiv život. U obližnjoj je džamiji svakodnevno držao predavanja, a uz to je vodio malu automehaničarsku radnju u kojoj je provodio većinu svog vremena.

Kada bih došao do šejha, najprije bi me ponudio čajem, malo bismo proćaskali i ja bih, na njegov znak, počeo učiti stranice. On bi krpio neku gumu ili se bavio nekim drugim svojim poslom. Imao sam dojam da me i ne sluša. Uz to, ako bi neko naišao ispred radnje, šejh bi počeo ljubaznu konverzaciju s njim, iako krpi gumu i iako preslušava stranice koje učim – sve u isto vrijeme. Gotovo da sam bio siguran da me i ne sluša. No, i najmanja greška koju bih napravio brzo bi me razuvjerila. Šejh bi podizao ruku i išaretio mi da ponovim sve dok ne bih proučio ispravno.

Volio me je predstavljati svojim prijateljima, ali i prolaznicima koji su nailazili ispred radnje. Svakome bi govorio da sam iz Bosne, i to s takvim zanosom, uzdasima i izrazom lica da sam i sam pomišljao da sam direktno iz Dženneta u Šam došao. Na spomen Bosne, ljudi bi prilazili i rukovali se, zadržavajući pogled na Bošnjaku kao da je, u najmanju ruku, riječ o hadžeru-l‑esved. Osjetio sam istinsku prisnost i ljubav tih ljudi prema Bosni. Sva šejhova djeca bili su hafizi ili na putu da to postanu. Upoznao sam jednog. Imao je desetak godina. Koliko me sjećanje služi, zvao se Muhammed, a s obzirom na učestalost ovog imena u Damasku, male su šanse da griješim. Bio je, naški rečeno, preslatko dijete bucmastih obraza, zagasito crne kose i krupnih očiju. Često mi je donosio čaj.

Šejh je vrlo autoritativno vodio porodicu i držao konce u svojim rukama. Tek je jednom dozvolio svom sinčiću da mi pravi društvo prilikom obilaska Kasijuna. Želio sam imati uspomenu i na šejha i na simpatičnog dječaka pa sam im jedne prilike predložio da se fotografiramo, onako za uspomenu. Šejh se značajno uozbiljio i, umjesto odgovora, citirao hadis koji kaže da je fotografiranje haram i da će svaki fotograf u vatru.

Pri polasku kući, svratio sam da se poselamimo. Šejh je učio dovu i selamio narod Bosne, a ja sam znao i osjećao da je to zaista iskreno i iz dubine srca.

Kroz ove i brojne druge prilike uvjerio sam se kako narod Sirije voli našu zemlju. Uvjerio sam se i u to da su svoju ljubav na razne načine pretočili u djelo i konkretno pomagali našem narodu. Bili su uz nas, patili s nama i pomagali nam kako su znali i umjeli.

Često razmišljam o ovim ljudima. Nadam se da su živi i da su dobro i zdravo. Naravno, nadam se i tome da će Sirija ponovo dočekati i doživjeti blagostanje i napredak.

Ko zna, možda se nekada opet sretnem s dragim ljudima Šama. Do tada ih se barem ovako mogu i želim sjetiti.

Izvor: http://stav.ba/bilo-jednom-u-samu/

351 thoughts on “BILO JEDNOM U ŠAMU | Prozorski Krug 767

Comments are closed.

Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial
error: Content is protected !!