Kad u Veležu krene novi BMV

U Vrapčiće kada pođem ja…

Tako se i ja proteklog vikenda zaputih na utakmicu i to tamo gdje mi je najbliže – u Mostar, zapravo u Vrapčiće. Snage su odmjeravali Velež i Orašje. Prvo zapažanje je da magistralnom putu ka Mostaru nedostaje uobičajeni dekor – policija. Nije teško odgonetnuti gdje su. Naravno, na utakmici. Ovdje se zna desiti da pojedine utakmice gleda više policije negoli publike. Ali, tog vikenda to nije bio slučaj, igrale su se dvije utakmice – u Vrapčićima i pod Bijelim brijegom – pa je i potreba za većim brojem policajaca bila jasna.

Već na parkingu oko stadiona bilo je jasno da će posjeta u Vrapčićima biti dosta solidna. Razdragana lica navijača primicala su se stadionu. Primjećujem da će na tribinama biti publike svih uzrasta, od onih koji su tek prohodali do onih kojima i nije preostalo puno hodanja. Na stadionu u Vrapčićima su tri tribine.

Na jednoj su „Red Army“, mladići koji cijelih 90 minuta ne uvlače jezika nego razdragano pjevaju, skaču i bodre svoj klub. Na tribini preko puta nje su, valjda, VIP gosti. Čini mi se da će ta tribina dobiti i nastavak, čime će izgledati sasvim pristojno i zanimljivo. Između ove dvije, prostire se najveća i najposjećenija tribina. Uobičajeno, ljudi su nervozni, očekuju pobjedu, prodaju se košpe, kokice i sokovi, galami se i urliče…

A sada, spektakl

Utakmica počinje i tek što se krenulo s centra, jedan od dva tamnoputa igrača Veleža zabija gol. Publika je u transu ali linijski sudija maše zastavicom i poništava pogodak. Naravno, tribine mu rafalno spominju, što užu, što širu familiju u različitim kontekstima. Ruku na srce, ofsajda nije bilo. Glavni sudija prilazi pomoćnom, konsultuju se i ruka pokazuje na centar. Ipak je gol. Euforija se tek stišala a već pada i drugi.

Puno puta sam čuo da je Velež u proljeće, „kad krene salata“ puno bolji i danas mi se veoma dopao. Ipak, gosti iz Orašja su do poluvremena uspjeli poravnati rezultat pa je na semaforu stajalo 2:2. Sa tribina opet vika i dreka. Jedni galame na sudije, drugi kritikuju igrače, treći bi da nešto dobace gostima. Utakmice su, izgleda, idealna prilika pojedincima da se malo provjetre i psihički ispušu. Izdvajaju se dva ili tri lika koji dominiraju tribinom. Oni, po običaju, na svaki sudijski zvižduk imaju komentar, svaki kontakt među igračima za njih je sporan a sočne psovke koje upućuju sucima se ne mogu ni pobrojati.

Kako god, Velež se uspio trznuti i do kraja zabiti još dva gola. Važna pobjeda u borbi za opstanak u drugoj ligi. Da, Velež se bori za opstanak u drugoj ligi. Istina, ne zove se baš druga liga, ali čim je iza one najbolje, druga je, ja šta je drugo. Situacija u klubu je do prije par mjeseci bila haotična. Sve se donekle konsolidovalo, klub je finansijski stao na noge i uz par pojačanja stigli su i rezultati. Navijači izlaze sa stadiona, i veseli i utučeni. Veseli zbog tri boda koja nagovještavaju da bi Velež i iduće godine trebao igrati u drugoj ligi, a utučeni baš zbog toga što će igrati tu, a ne u najjačem rangu – Premier ligi BiH.

Par kilometara dalje, na drugoj obali Neretve, otprilike u isto vrijeme Zrinjski je ugostio ekipu Radnika iz Bijeljine. Velež na svom stadionu „Bijeli brijeg“ na kome su nekada padali i evropski velikani i na kome je žario i palio čuveni Veležov trio „Bajević-Marić-Vladić“, popularni BMV, igra jedino kada gostuje upravo Zrinjskom. U Zrinjskom, opet, pušu neki drugi vjetrovi. Klub je stabilan i dobro uštiman, pa ni pobjeda protiv Radnika nije izostala. Zrinjski je u vrhu Premier lige, a tu negdje će otprilike i završiti sezonu i tako izboriti Evropu, bilo kvalifikacije za Ligu prvaka ili Ligu Evrope.

Putuj, Evropo

Međutim, po nekom nepisanom pravilu, ovdašnja liga je uvijek u sjeni kontroverzi i sumnjivih rabota koje nerijetko odlučuju i prvaka i putnike u niži rang. Ono što u ligi iole valja, čim se spusti zavjesa na sezonu rasproda se po kojekakvim češkim, poljskim, litvanskim, drugim ruskim ili turskim ligama i „hajmo, Jovo nanovo“.

Nakon toga jedni iščekuju žrijeb, a drugi ždrijeb i kreće se u avanturu zvanu „Evropa“. Čast izuzecima, ali ta avantura, po običaju, potraje dvije do četiri utakmice i to je to. Štaviše, žrijeb iliti ždrijeb s nestrpljenjem očekuju i ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu u, recimo, Bakuu, Nikoziji, Vilnusu, La Valeti, skandinavskim i baltičkim varošima, mađarsko-rumunskim zaseocima i drugim „fudbalskim metropolama“ jer se i oni svojski nadaju da će kuglice u Nionu – ili gdje se već izvlače – donijeti malo sreće baš i njima i za protivnike im dodijeliti upravo neku od ovdašnjih ekipa.

Do tada će dva mostarska kluba igrati, svaki na svojoj obali i pred utučenim navijačima. Oni će dolaziti, galamiti, psovati i navijati. Biće uspona i padova. Biće i pokoja evropska avantura, a nadat je se da će jednog dana biti i to čudo da Velež, kao domaćin, zaigra pod Bijelim brijegom. Tu se rodio, stasavao i stekao ime.

Tu je, nekad, pred više od 30.000 ljudi pala i Borussia iz Dortmunda.

Do tada će se u Vrapčićima, barem iz grla Red Army momaka oriti: „Mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja…“

Izvor: Al Jazeera/ Tekst: Safet Pozder