Ljubavi „sve dok nas smrt ne rastavi“ ipak još uvijek postoje…

Ekipa našeg portala nedavno je tokom medijskog praćenja šehidskog mevluda u Šćipama,  zabilježila jednu jako zanimljivu fotografiju. Naime, naš fotograf je tom prilikom načinio fotografiju na kojoj dedo,s poprilično ljeta na plećima, pogurenog hoda, ali stameno i ponosno za ruku vodi svoju ljepšu polovinu, nenu približne starosti i ništa manjeg ponosa i prkosa.Slika koja na prvi pogled stvara dojam nevjerovatnog sklada, pažnje, brižnosti, a svaki sljedeći pogled na istu samo dodatno pojačava prvobitno ostavljeni dojam.

Ponukan tom fotografijom, odmah sam se raspitao za njih, uz veliku želju da ovaj, ne baš svakidašnji bračni par posjetim, te da njihovu priču prenesem dalje u svijet. Posjetu sam realizovao prije par dana,  i to u pratnji tamošnjeg mjesnog imama, Selvedin ef. Imamovića, te vjeroučitelja iz O.Š. „Alija Isaković“, Esmir ef. Čajdina, koji je poveo nekoliko svojih učenika, obilježivši  na taj način Međunarodni dan starih i iznemoglih osoba (1.10.).

Ibro i Zlate Hero iz sela Here, na istoku općine Prozor protagonisti su ove, zaista posebne životne priče. Ibro je u 85. godini života (1932.godište), a njegova vjerna saputnica Zlate mlađa je godinu dana (1933.godište).Pronađosmo ih u kući, u kojoj žive od povratka u Here, prije nekih, kako rekoše 15ak godina. Nije to njihova porodična kuća u kojoj su živjeli prije ratnih nedaća koje su ovaj kraj pogodile i koja je tokom istih potpuno uništena, već djelomično obnovljena kuća njihovog sina. Trošna kućica, ali ljubavlju i skladom ispunjena. Ljubavlju i skladom koji su baš kao na slici s početka priče vidljivi odmah na prvi pogled.

Zatekosmo ih kako se „bakću” ručkom, pri čemu zajednički obavljaju sve potrebne radnje, a po dedinom doprinosu se jasno da zaljučiti da nije takav samo danas, pred nama, već da je to njegova svakodnevna rutina. A njihovo gostoprimstvo je tek priča za sebe. Kafa, sok, voće, kolači, na stolu su se pojavili, a da se nismo ni okrenuli, i to opet zajedničkim snagama, s podjeljenim odgovornostima. I ko zna šta bi nam sve servirali na „sofru“, da ih nismo nekako uspjeli odgovoriti od te nakane.

65 godina ljubavi i sklada kroz sve nedaće i teška životna iskušenja

Tradicionalno bosanski, uz kafu je počela i priča-njihova životna, posebna, unikatna, ne baš česta, posebno ne za vrijeme u kojem živimo. Njih dvoje, potpuno poklapanje zvijezda, iliti u stvarnost pretočeni stihovi popularnog muzičara Đorđa Balaševića, koji kažu: „Samo rijetki nađu rijetke!“.

„65 godina smo nas dvoje zajedno i nikad’, ali baš nikad’ se nismo posvađali.“, počinje priču Ibro. „Ja bolje nisam mogla poželjeti, nek’ mi je živ i zdrav i doživotno moj.“- dodaje nena Zlate. „Upoznali smo se davne 1952. godine, sasvim slučajno. Ja sam po povratku iz vojske otišao kod daidže u Pidre (selo u općini G.Vakuf), a moja hanuma je tamo boravila kod svoje sestre. Tu smo se zagledali, a nakon toga sam joj nekoliko puta otišao u Valice, gdje je živjela, prije nego što sam je „ukrao“. Nije ti sinko moj tad bilo k’o danas, nisu svadbe bile ove današnje ceremonije, a ni ašikovanje nije bilo niti izbliza isto. Curu nisi smio ni dodatknuti, a kamo li u kuću joj doći. Tako sam i ja s mojom nenom, ašikovao, a onda sam je jedne noći „ukrao“ i doveo k sebi, i od tad je ne puštam.“- nastavlja svoju priču Ibro.

Nena Zlate njihovo upoznavanje definiše kao „ljubav na prvi pogled“. „Sinko moj, ljubav je počela od prvog viđenja, i sve od tad pa do danas ona traje i lijepo nam je zajedno. Prošli smo i dobra i zla, i nemanja i imanja, ali to nas nikad’ nije udaljilo, samo nas je dodatno ojačavalo.“- dodaje nena.

Teško iskušenje Ibru i Zlatu je zadesilo u minulom ratu, budući da  je njihova kćerka Fata stradala prilikom pada sela Here. Fatu je nesretna sudbina zadesila u kuhinji, gdje je radila i bila na usluzi cijelo vrijeme ratnih dešavanja, koja su u ovom kraju bila zastrašujuća i s jako teškim posljedicama.

„Smrt naše kćerke skratila nam je živote za barem 10 godina. Bila je dosta vezana za nas, a i mi za nju, uvijek brižna, kako prema nama, tako i prema svima. Njena smrt nas je teško pogodila, teško smo se pomirili s tom istinom, ali smo ponosni na nju i na ono što je bila i što je radila.“- kazuje nam dedo Ibro.

Pored ovog iskušenja, Ibro i Zlate su u vrijeme ratnih dešavanja prošli sve i svašta. Tumaranje brdima i planinama, stradanja najbliže rodbine, komšija, poznanika, godine izbjeglištva, selenja, pomjeranja, ali u svemu tome su, kako kažu, bili vjerni saputnici, vjerne Sancho Panze jedno drugom, zajednički savladavajući sve nedaće i teška životna iskušenja na koja su nailazili.

Nekada se puno više radilo, ali se i bolje živjelo…

Dedo Ibro prisjeća se i nekih davnih vremena, nekadašnjeg „vakta“ i načina na koji se tada radilo i živjelo. „Radilo se sinko moj puno više, ali se više i imalo i bolje živjelo. Raditi sam počeo kao vrlo mlad. Niko ti se tad sine nije vadio na priču kako nije punoljetan, ili šta ti ja znam.? Kao dijete sam zagrnuo rukave, radio u tadašnjem GP-u „Put“, teško radio, ali fino zarađivao. Nakon toga sam otišao u vojsku, a po povratku zatekao teško bolesnog oca, koji je nakon svega par dana i preselio. Budući da sam u tom trenutku bio najstariji, meni je pripao emanet brige o porodici. Na mene, kao novu glavu porodice, pale su tako obaveze sadnje, kosidbe, čuvanja stoke, pribavljanja drva, a pored toga valjalo je štogod i zaraditi. Radio sam težački, ali je nekako vakat bio bolji, pa mi to valjda nije teško padalo.“.- priča nam Ibro. „Bilo je sine i u to doba svega, i sirotinje i bogatuna, i ‘vakih i ‘nakih, ali se nekako skladnije i bolje živjelo, nekako smo s malo imali puno“- dodaje nena Zlate.

Djeca, unuci i komšije su nam velika podrška i pomoć

Ibro i Zlate imaju još troje djece, sina i dvije kćerke, obje udate. Djeca i unuci su im, kako kažu velika pomoć i podrška, svakodnevno ih zovu, a često i posjećuju, pomažući u kućnim i drugim poslovima. Ističu kako su ponosni na svoju čestitu djecu i unučad, dodajući kako je danas mnogo teže djecu izvesti na pravi put, te kako današnjim roditeljima po tom pitanju nije nimalo lahko.

Budući da su njihova djeca razasuta širom BiH, te da većinu vremena nisu tu, neni i dedi je neophodna i komšijska susretljivost, koje im sudeći po priči ne nedostaje. „Komšiluk nam je elhamdulillah, da ih Allah nagradi i poživi. Baš evo prošle zime, onaj veliki snijeg kad je zapadao, kuća nam je bila potpuno zatrpana, do drva nemoguće doći. Ali komšije su odmah pritekle u pomoć, raskidali, očistili, unijeli drva. I tako je šta god i kad god da zatreba, Bog ih pomogao“- prisjeća se Ibro.

Vjera kao najveća snaga i vodilja

Ibro i njegova Zlate uprkos bremenu godina ne propuštaju vjerske obaveze. Oboje klanjaju beš-vakat, a u vjeri vide najveći izvor snage i vodilju, koja im je, kako kažu najviše pomogla u vrijeme tragične sudbine njihove kćerke. Zanimljivu anegdotu, koja je još jedna potvrda posebnosti glavnih junaka naše priče ispričao nam je Selvedin ef. Imamović, a istu su nam i sami potvrdili. Naime, Ibro i Zlate su ranijih godina bili redovni u džamiji u Herama. Međutim, u posljednje vrijeme nena zbog nešto lošijeg zdravlja i slabije pokretnosti nije u mogućnosti dolaziti u džamiju, te namaze obavlja kod kuće- sjedeći. Dedo je i dalje redovan na podne i ikindija namazu, dok ostale namaze obavlja kući, s hanumom, ne želeći je ostaviti samu, budući da se Zlate od povratka u Here boji ostati sama kući u noćnom vremenu. „Sinko, od povratka ovdje nju je strah da  ostane sama u kući čim padne mrak, a ja ne želeći je ostaviti samu, ostale namaze klanjam kod kuće, s njom.“- konstatuje Ibro. „Jest sine Boga mi, tako ti je, on ode na podne i ikindiju, a sve ostalo obavlja kod kuće, Bog da ga nagradi.“- potvrđuje nam Zlate.

I mogao sam tako sa Ibrom i Zlatom ćaskati danima, a da opet sasvim sigurno ne bih otkrio sve zanimljivosti i anegdote tintom sudbine ispisane za vrijeme njihove, sad za sad šezdesetpetogodišnje ljubavne priče. Međutim, morao sam poći, put svojih obaveza, ili što bi rekli „za svojim poslom“, ostavljajući ih u nastavku ispisivanja njihove životne knjige „Ljubav, sve dok nas smrt ne rastavi“ što se zove. Mada, kad malo bolje razmislim, ljubav poput njihove ne može ničim biti zaustavljena, čak ni smrću. Ona samo može biti nastavljena na nekom drugom, boljem mjestu, mjestu vječnost što se zove. Jer zaista, one prave, istinske ljubavne priče nikada ne završavaju. Zato i jesu rijetke. Eh da, veoma su rijetke, ali ipak postoje!

Tekst: Muamer Kukić