FOTO-REPORTAŽA U POVODU DANA PLANETA ZEMLJE (Prozor-Varvara-Zahum-Kozo-Proslap-Orašac-Kovačevo Polje)

Povodom Dana planeta Zemlje, 22.4., ekipa našeg portala iskoristila je lijepo i sunčano vrijeme, te smo napravili jednu zanimljivu rutu čiji je cilj bio zabilježiti barem mali dio ljepote našeg kraja, koja je zaista fascinantna i nedokučiva za opisati riječima i koja se jednostavno mora doživjeti kako bi se u cijelosti mogla shvatiti.

U “avanturu” smo krenuli iz Prozora. Neizbježna i nezamjenjiva jutarnja kahva, posebno sada kada se ista može popiti u baštama lokalnih kafića, neprocjenjivo. U ruksacima spremna zakuska, termoska s kafom, pokoji sok i slatko, te naravno najveća ovozemaljska blagodat, čista i bistra voda s popularne „Bećuruše“. Nakon što smo zadovoljili sve spomenute, a za nas „pod mus“ parametre, krenuli smo ka zapadnom dijelu naše općine. Prva planirana destinacija je selo Varvara, do kojeg prolazimo već prelijepim krajolikom, kojim dominira najsjajniji dragulj ovog kraja, dupke puno, nadaleko poznato i prepoznatljivo Ramsko jezero.

U Varvaru stižemo poprilično rano, a dočekuje nas cvrkut ptica, zelenilo i pokoji mještanin, koji prije „jačeg udara sunca” grabe da urade štogod u baštama, koje su uredno isfrezane i spremne za usjeve. Kroz selo smo se spustili do jezera, prošetali okolo, napravili par fotografija, promuhabetili u hladovini s pogledom na jezero i nastavili svoj put dalje.

Iz Varvare idemo put Zahuma. Sa svih strana plodna i većinom neiskorištena zemlja. Zanimljive starinske kuće, većinom na četiri vode, pokoja štala i tek poneki usputni prolaznik i rijetki mještanin su ono na šta nailazimo dok se približavamo popularnom „Vidikovcu“, s kojeg se Ramsko jezero i dolina vide kao na dlanu. U prošlosti se na Zahumu živjelo cijelu godinu, vrijedno radilo i za života privređivalo, a kraj je bio poznat uglavnom po proizvodnji kvalitetnog krompira i ječma. Danas su na Zahumu samo rijetki malobrojni mještani, te oni koji sezonski dolaze na svoja imanja, koja samo neki i danas zasađuju različitim kulturama. Prisjećajući se prošlih vremena, stigli smo na „Vidikovac“. Tu riječi prestaju, a ljepota oku dostupna nadmašuje sva očekivanja. Ramski biser u svom najljepšem izdanju, obasjan sunčevim zrakama pod kojima boje proljeća pričaju tek posebnu, bajkovitu priču za sebe. Zaista, pogled i osjećaj koji morate doživjeti.

Pod prejakim utiskom nastavljamo dalje svoj put. Idemo ka planinskim predjelima Kozla i Proslapa. Brdovitim, ali poprilično kvalitetnim putem uspinjemo se prema Kozlu. Šumski predjeli, i ponovo Ramsko jezero, koje kroz krošnje drveća uspjeva da dopre do očiju prolaznika, i kao takvo sa svih strana gledano izaziva samo novo divljenje. Stižemo na Kozo, a dobrodošlicu nam zaželiše tri,četiri krave, koje se koliko smo mogli zaključiti vraćaju sa ispaše. Dobrodošlica ne baš simbolična imenu mjesta (Kozo), reklo bi se, ali ipak zanimljiva. Prekrasan planinski kraj prepun kraških vrtača, u podnožju planine Dašnjik. Na Kozlu radno, sretosmo mještane dok vrijedno rade u svojim baštama, kako muškarci, tako i njihove “nježnije” polovine. Kraj gdje su poljoprivreda i stočarstvo naravno dominantne grane i mjesto gdje lokalno stanovništvo uprkos planinskim uslovima, sa dosta surovim i hladnim zimama i udaljenosti od gradske zone živi i radi mukotrpno, ali ponosno, ljubomorno baštineći zaljubljenost u ovaj zaista lijepi krajolik. I s Kozla smo uslikali Ramsko jezero, jer je jednostavno nemoguće odoljeti.

Nastavak puta vodi nas u Proslap. Također planinski predio, doduše sa dosta manje življa nego na Kozlu, ali ništa manje lijep krajolik, s prirodnom ljepotom i uglavnom neiskorištenim obradivim zemljištem. Budući da moji pradjedovi vuku porijeklo iz ovog kraja, u Proslapu sam posebno „prodisao punim plućima“, hodeći stazama kojima su moji preci vrijedno radili, mukotrpno zarađujući „koru hljeba“. Nažalost, koliko god da budi sreću, ponos i dragost, Proslap sa sobom nosi i sjetu, gorčinu, tugu i bol, sjećajući se tužne sudbine mog pradjeda, koji je baš na tom prostoru mučki ubijen od četničke ruke u periodu Drugog svjetskog rata, zajedno sa još tri rođaka. Spomen- obilježje kao podsjetnik na ta gnusna vremena i tužnu sudbinu ovih ljudi i danas stoji u srcu Proslapskog zelenila, kao svjedok, ali i kao opomena.

Nakon Proslapa, prolazimo kroz selo Orašac, gdje također srećemo vrijedne mještane kako svoja imanja pripremaju za ovogodišnju sjetvu. Dobismo par pozdrava od usputnih prolaznika, nastavljajući naš put prema Kovačevu Polju. Zastadosmo još nekoliko puta spuštajući se prema selu, kako bismo iz još nekoliko uglova „bacili pogled” na biser ovog kraja.

Za završnu tačku naše rute odredili smo simbolično tačku koja je polazna u nastajanju ljepote kojoj smo se cijelim putem divili. Naime, krenuli smo put izvora „Krupić“. Put vodi iz Kovačeva Polja i dug je nešto više od jednog kilometra. Poprilična količina vode šumi na izvoru, probijajući se kroz kamene gudure, završavajući u ljepoti Ramskog jezera. Inače, “Krupić” je izvor rijeke Rame, čijim je pregrađivanjem  godine 1968. nastalo Ramsko jezero.

Na kraju, kada ste već pomislili kako smo ponijeli užinu, kahvu i slatko, pa iste vratili kući, ipak ćemo morati da Vas razuvjerimo. Odmorište „Veselica“, smješteno na ulazu u Kovačevo Polje, uz samo jezero, idealno mjesto za „otpuhnuti“, prezalogajiti i uz kahvu zameračiti.S obzirom na to da smo cijeli dan proveli u prirodi, prešavši uz to i poprilično kilometara pješice, pripremljena užina je jako dobro došla, pa smo njome nadomjestili potrošene zalihe. Uživajući u ambijentu, hrani, kahvi i usputnoj besjedi završila se i naša „avantura“. Prepuni utisaka, vratili smo se svako svome odredištu, a Vama donosimo dio ljepote zabilježen objektivom našeg fotografa.

UŽIVAJTE, i iskoristite prvu priliku za posjetu ovim područjima.

Sve fotografije pogledajte OVDJE.

TEKST: Muamer Kukić

FOTO: Sead Pračić