U sjećanje na jednog lijepog dječaka
Piše: Almir Muminović
Danas nije petak trinaesti, danas je petak, prvi maj.. Utihnula je naša mala kasaba tog prvog maja prošle godine.
Tog tužnog prvog maja ovu čaršiju zauvijek je napustio jedan prelijepi osmijeh koji je u momentu sa sobom odnio sve osmjehe sa naših lica. Tu noć se vijest o njegovom odlasku nije govorila, ona se šaptala. Niko nije imao hrabrosti izgovoriti to naglas bojeći se da to čuje makar i od sebe samoga, jer bi ne daj Bože mogla biti istina. Ali istina je često neumoljiva. Ta vijest je uskoro postala stvarnost, a ta stvarnost uskoro je postala nepodnošljiva.
Muk i tišina zavladali su našom malom čaršijom, a čaršija ko’ čaršija, ima svoju dušu i svoju priču. Preteško je bilo čak i onoj velikoj duši naše male kasabe trpiti svu bol i gorčinu toga dana, pa ju je podijelila sa svima nama i svi smo mi odjednom zanijemili. Htjeli smo nešto da kažemo ali riječ kao da nije htjela iz usta. Pogledima se tada govorilo i sve se itekako jasno razumjelo.
Plač, uzdasi i jecaji bili su najblaži opis toga teškoga dana, a velika praznina koja je ostala i danas se osjeti.
A o tome kakav je bio naš Ake najbolje svjedoče njegovi roditelji, njegova rodbina, prijatelji, čaršija. Ake je bio ona vrsta insana koja te jednostavno tjera da ga voliš. Sa njim u društvu nisi imao izbora, morao si biti vesel. Lijep odgoj, osmijeh, veselje i spremnost da svakome bude na usluzi, jednom riječju zvali su se Azem.
Veoma kratko je bio među nama ali je svima nama visoko postavio ljestvicu iz lijepog odgoja i iskrenog prijateljstva. I još mnogo toga bi se moglo kazati i napisati o njemu, ali duboki uzdasi kao da sputavaju riječi i ne daju im da se sklope u rečenice. Još stotine riječi i rečenica da napišem ne bi mogle iskazati ono što može značiti jedna jedina riječ. Jedna riječ. Jedno ime. Azem !
Dok ovo pišem život teče dalje, a taj isti život njegovi roditelji pokušavaju živjeti, ali bez svoga života. Teško im ide, ali ide, jer mora ići i mora se živjeti. I saburati. Utjeha je jedino ta velika istina da ćemo sa ovog prolaznog svijeta prije ili kasnije svi otići.
Otići ćemo na bolji i vječni svijet na koji nas je naš Azem nažalost veoma rano pretekao. Ali sve ono što smo propustili na ovom kratkom i prašnjavom dunjaluku, nadoknadit ćemo s tobom akobogda na Vječnom svijetu u Džennetu.
U ljepotama Budućeg svijeta zaboravit ćemo ovu tugu i bol koja nas je snašla. A do našeg ponovnog susreta u dženetskim baščama dragi naš Ake, kazivat ćemo priču o tebi i tvome blagom osmjehu. Kazivat ćemo svima da je sa nama živio jedan dobri dječak koji nije znao da mrzi i koga je bez imalo sumnje svako ko ga je poznavao, zaista i volio.
Neka ti je vječni rahmet lijepo dijete, i kao što sam na tvojoj dženazi rekao : “Vidimo se u Džennetu, akobogda”